Temelj dobrog braka psiholozi će tražiti na raznim mjestima. Je li to duboko međusobno poštovanje ili čelično povjerenje? Jesu li to dijeljeni ciljevi ili zajedničke vrijednosti? Sigurni smo da se dobar brak može opisati i tako, ali svi koji ikada bili u braku znaju - svi ti zvučni i učeni pojmovi teško će opisati što suživot zbilja jest.

Brak znači naviknuti se na nečiju potrebu da tri puta u jednoj noći ustane zbog posjete toaletu. Brak je zavoljeti okus puničine punjene paprike, prihvatiti da ćete pedeset godina biti jedini partner s vozačkom dozvolom, da ćete ljetovati u Karlobagu kod njegovih i da ćete na sve koncerte klasične glazbe ići s prijateljima jer se njemu ili njoj to jednostavno ne sluša.

Za Gloriju i Fabijana, brak je ručak - svakoga dana- točno u 16:00.

Ručak prije searcha

Ovaj riječki par vjenčao se, kako se to često kaže, u druga vremena. Rodne su se uloge tada drugačije shvaćale nego danas. Kada su Gloriji kao djevojci željeli pohvaliti hranu onu „možeš se udati”, mislili su doslovno.

Ali na njenu sreću, suživot s Fabijanom između ostalih, donio je iznenađenje i po tom pitanju.

„On je oduvijek volio kuhati. Nikada mi to nije spomenuo dok smo hodali. Ali kuhao je od prvog dana”, kaže nam Glorija. Ni ona, naravno, nije dopustila da kuha samo Fabijan. U prvim tjednima braka napravili su pakt. Jedan dan bio je njezin, sljedeći njegov. I tako već punih četrdeset godina Glorija i Fabijan izmjenjivali su se u kuhinji. Bio je to način da jedno drugome pokažu ljubav. U neizvjesnim i napetim trenutcima, u periodima kakvih ima u svakom braku, kada im je bolje bilo ne govoriti si ništa jer bi i najmanja opaska skrenula u svađu, Glorija i Fabijan imali su zajednički stol u 16 sati svakoga dana. Dok bi sjedili jedno preko puta drugoga za stolom trajalo je primirje. Nakon obilnog objeda, trbusi bi im otežali, ali svi su se problemi činili lakšim.

Fabijan je volio Glorijinu kuhinju. Njegova je supruga bila rodom iz Slavonije, raskošna pečenja i prhki kolači na svinjskoj masti za njega su bili rijetke delicije. Ona je pak voljela ribu koju je spremao Fabijan. Sama je nikada nije naučila pravilno čistiti, za mnoge od morskih delicija koje je uz Fabijana probala nikada nije čula.

Fabijan surfa do dugo u noć

I baš ju je zato tako pogodilo kada je Fabijan naprosto prestao jesti.

„Bilo je to neposredno nakon što je otišao u mirovinu”, pojašnjava Glorija.

„Ja sam u to vrijeme još radila. Zdravlje me služilo i imala sam snage. Ali Fabijanu je bilo dosta Doma zdravlja, pa je otišao u mirovinu. Ja bih jutrom ustajala, on bi ostao spavati. Kući bih se vratila s vrećicama s tržnice. Fabijana bih zatekla još u pidžami, s laptopom ispred sebe na kauču. Često bi na stolu ispred njega bila kutija pizze ili karton sladoleda, nekad vrećica čipsa. Ja bih ga poljubila i rekla da će ručak brzo biti gotov. Ali on bi samo odmahnuo rukom. Nije gladan”, prepričava.

Isprva, Glorija je mislila da je Fabijan samo malo tužan. Normalno je to, kada čovjek ode u mirovinu. Neki se ljudi teško mire s činjenicom da gube dio svog profesionalnog identiteta. Jedini problem s tom teorijom bio je što se Fabijan zapravo uopće nije činio tužnim. Kad bi ona došla s posla, Fabijan bi naglo živnuo. Umio bi se i sredio, pa izašao u gradsku čitaonicu. Tvrdio je da ide se dečkima baciti na karte, često bi se vratio debelo iza 19 sati, kada bi Glorijin ručak već bio hladan, i samo sjeo za njihovo kućno računalo da igra svoju glupu online šahovsku ligu. Glorija priznaje da su je znale uhvatiti i crne misli.

„Bila sam sigurna da ima drugu”, kaže nam.

Guglala mu bivšu

Sumnja ju je razdirala. Satima bi nakuhavala, sarme i valjuške, pečenja i masne juhe s domaćim rezancima. Na kraju bi jela sama i u tišini. Zureći u ulazna vrata stana i čekajući kada će se Fabijan vratiti iz svoje šetnje i sjesti za to glupo računalo da radi tko zna što.

„Ne mogu reći da se ponosim ovim dijelom”, kaže Glorija.

Znatiželja ju je na koncu ipak pobijedila. Jednog poslijepodneva Glorija je sjela za Fabijanovo računalo. Ona nikada nije pokazivala puno interesa za kompjutore, gledala ih je prvenstveno kao skupe i sofisticirane igračke. Nije se njima služila niti se trudila shvatiti ih. Ali ako je Fabijan zbilja nešto mutio, bila je prilično uvjerena, odgovori na njezina pitanja nalaze se na ovom računalu.

„Prva stranica na internetu koja mi se pojavila bio je taj Google. Mislim, znala sam ja što je to, nisam ja pod kamenom bila sve ovo vrijeme. Znala sam da je to tražilica. Da tamo upišeš što te zanima i on ti pokaže što o toj temi ima na internetu”.

Prvo što je upisala u Googleovu tražilicu bilo je ime „Milica Đurić”. Prije nje, Fabijan je imao samo jednu curu, Glorija joj je dobro pamtila ime.

Google joj je izbacio mnogo rezultata. „Bilo je puno stranica na kojima se spominjala, sve mi je Google izbacio jednu po po jednu”.

Glorija je saznala da je Milica u međuvremenu udajom postala Milica Marić, da živi u Australiji sa svojim suprugom i da tamo vode farmu gusaka. Dakle, bilo je malo vjerojatno da Fabijan s njome ima aferu. Svejedno, Glorija je kliknula na opciju slike i Google joj je izbacio nekoliko fotografija Milice Đurić. Glorija je slavodobitno frknula. Nema sumnje, i dalje je bila ljepša.

Svježi recepti s foruma i blogova

A onda se dogodilo. Taj heureka moment. Guglajući Milicu, Glorija je osjetila poznato zatezanje u želucu, Bilo je već pola 3 i trebalo je krenuti kuhati. Prsti su sami krenuli, učinila je to praćena instinktom. Samo je jednostavno u tražilicu upisala koje sve namirnice ima u frižideru i to je bilo to. Tisuće recepata bilo je pred njom. Tisuće jela koje joj nikada nisu pale na pamet, novih okusa i opcija, jela kojima nije znala ime.

„Što to miriše?”, upitao je Fabijan kada se te večeri napokon udostojio doći u stan.

„Kung Pao”, odgovorila je Glorija, trudeći se zvučati kao da ne govori ništa posebno važno.

„Što?”

„Kung Pao. Hoćeš probati?”

I ovoga puta, umjesto „jeo sam”, „nisam gladan” ili „možda poslije”, tih kratkih rečenica koje su joj slamale srce, na Glorijinu neizmjernu radost Fabijanov glas odgovori: „Ajde samo da probam”.

Poslužila mu je tanjur s pikantnim, hrskavim Kung Paom, miješajući pržene pileće komade, kikiriki i povrće u slatko-ljutom umaku.

„Odakle ti sad to?”, upitao je Fabijan. Glorija se samo tajanstveno nasmiješila.

Kako su dani prolazili, Glorija je nastavljala tražiti i otkrivati nove okuse i recepte, otkrivajući egzotičnu kuhinju kroz internetske stranice, blogove i razne kulinarske forume. Tako su na stolu pojavljivale egzotične tajlandske salate, indijski curry, japanski suši, i libanonski humus.

I kako su dani prolazili - Glorija nije mogla ne primijetiti - Fabijan se odjednom počeo manje žuriti da šmugne iz stana čim bi se ona vratila s posla. Pričekao bi da barem ruča sa svojom suprugom prije nego ode kartati do stare čitaonice.

A kako su se ponovno sretali za stolom, počeli su i više razgovarati. Srčući rezance Pad Thaija, Fabijan joj je priznao. Otkako je otišao u mirovinu, osjećao se baš nekako usamljeno. Glorija bi otišla na posao, a on bi ostao zatočen u stanu, bez svrhe i smisla. Čovjeku jednostavno treba da izađe van, da bude dio svijeta. Jedva bi dočekao da se čitaonica otvori pa da popodne može izaći i biti među ljudima.

„Mislim, sve što je čovjek rekao imalo je smisla. Samo ne razumijem zašto mi to sve nije rekao ranije. Na koncu smo se lijepo dogovorili. Neka se on slobodno druži i zabavlja. Ali ručak mi više neće propuštati”, zaključuje Glorija.