U našem je jeziku mnoštvo klišea. Jedan od njih je i onaj o „ribarskom kruhu sa sedam kora”. Tom se uzrečicom želi prikazati koliko je taj posao težak, koliko se napora mora uložiti da se ribarenjem zaradi za kruh.

Ali Ante Biloš (45) s Visa nikada se s tom rečenicom nije mogao poistovjetiti. On se u ribarstvo rodio. I otac i djed, i tko zna koliko generacija prije njih - svi su bili ribari. Ante nikakav drugi zanat nikada nije razmatrao, a ono što se drugima kod tog posla čini teško – ustajanje u cik zore i težak fizički rad, njemu je jednostavno samorazumljivo, nešto što se živi i ne propitkuje.

„Ma nije to ništa teško. Više je tu lipote”, kaže nam Ante dok s čašom vina stoji ispred ulaza na svoju prvu izložbu.

Možda ste o njemu već čitali. Ante Biloš s Visa možda je i najveća ovogodišnja kulturna senzacija. Njegove fotografije prodaju se za desetke tisuća eura, kupci zovu od SAD-a do Japana. Ovako, s čašom u ruci i u galerijskom prostoru, Ante zbilja izgleda kao nekakav hipsterski umjetnik. Ali za razliku od berlinskih i londonskih „kreativnih direktora” i „vizualnih kreatora”, Ante je original. Njegova brada i srolana ribarska kapica, njegov džemper od grube vune i radničke hlače nisu tu zbog poze. Ante jednostavno tako izgleda. On je original koji hipsteri imitiraju. A dok ga slušamo kako objašnjava zašto ribarstvo nije težak posao - sasvim nam je jasno. Ante je istinski umjetnik.

Mobitel na tipke ne lovi ljepotu mora

„Ja to ne znan ričima reć', ali ja san u ribarstvu uvik vidija lipotu. Odraz zadnje misečine koja polako posustaje prid zoron. Mirnu i dostojanstvenu snagu bonace. Otpor konopaca nad silinon mora. Ja san svoj život provea okružen takvon jednon neopisivon lipoton da kraj nje ništa ne može bit' teško. Pa ja bi platija da to gledan”.

Ante se ribarstvom bavi od svoje 13 godine, tada su mu otac i djed prvi puta dopustili da s njima krene u lov. I od tada nije propustio nijedan noćni pohod njihove obiteljske barke. Ante je dakle na brodu već trideset i dvije godine, a da mu nijednom nije na pamet palo da će jednoga dana zbog onoga što na brodu vidi postati globalna umjetnička senzacija.

Sve je počelo, priča nam Ante, kada su mu djeca poklonila pametni telefon. „Ja gledan tu pločicu i mislim si sinko, šta će meni ovo. Te sve sofisticirane stvari, pa ne može to izdržat' na brodu. Tamo prska voda, pa se ljulja, lako padne i razbije se. Ja san stvarno mislija da meni to ne triba. Uostalon, pa ja san pola vrimena tako daleko na pučini da tamo nema ni interneta. Stvarno onda nema potribe da to nosin sa sobon. Pa neću gledat' YouTube na brodu”, kaže Ante.

Puno mu je draža bila njegova ciglica. Ante je godinama imao starinski mobitel - na tipke. I vjerovao mu je. Nikada ga nije izdao, izdržao je sve što je trebalo izdržati, imao je isprogramiranu „zmijicu”, igru koju je Ante rado igrao kada bi ga na plovidbi ipak ulovila dosada.

„Pripa san se pametnog telefona”

A ako ćemo biti iskreni - nije njegov otpor prema pametnom telefonu dolazio samo zbog ljubavi prema starom. „A pripa san se”, priznaje Ante. Taj pametni telefon bio mu je nepoznat. Nije razumio kako radi, nije vjerovao staklu bez tipki. Nije znao kako služe njegove funkcionalnosti. Bojao se da ga neće znati koristiti, da će ispasti glup, da će ga kolege na brodu zezati. Nema ništa gore nego kad te posada uzme na zub, tome nikada kraja. Bolje je bilo ne riskirati. Ante se zahvalio svojoj djeci na tom lijepom poklonu, ali onda ga je samo ostavio u kutiji i spremio u ladicu u svojoj spavaćoj sobi. Neka tamo lijepo odmara, dobra je Anti njegova cigla.

I Ante je stvarno na njega zaboravio, njegov novi pametni telefon ostao je u ladici nekoliko mjeseci prije no što mu je zatrebao. Naime, Antin stari mobitel možda i jest bio otporan i pouzdan, ali ipak nije bio otporan na Antinu zaboravljivost. Jednoga je dana telefonirao i točio gorivo u svoj kamionet, nakratko ostavio svoju Nokiju na krovu i odvezao se. Dok je shvatio da ga nema sa sobom, već je bilo kasno. Ante je kući za ručkom ispričao svoju nezgodu kroz smijeh. „Reka san ženi da bi tribalo otić' kupit novi mobitel. A ona me gleda, ka, pa imaš novi mobitel. Proba san se ja borit, ali znate kakvi smo mi boduli. Šta ćeš u trošak, eno ti novi mobitel u sobi, pa nisi lud. I šta ću”, kaže Ante.

Prva digitalna fotka promijenila sve

Tako se dogodilo da Ante u ribolov krene s novim, pametnim telefonom. Ali to i dalje nije značilo da mu vjeruje. Držao ga je u kabini, ugašenog. „Ma nisan ga tija ni palit'”, priča Ante. I toga se držao punih tjedan dana, sve dok nisu ulovili posebno veliku tunu. „A kakva je to grdosija bila. Svi gledaju. Kaže meni ovi mali Pere, ajde, Ante, slikaj. Ja kažen, čime ću te slikat, nema fotoaparata. On govori - pa imaš na mobitelu”.

Ante kaže da je znao da pametni telefoni imaju opciju fotografiranja i snimanja, ali mu do tada nije palo napamet da s time proba. Mali Pere, za potrebe fotografiranja tune, pokazao mu je kako funkcionira fotoaparat na telefonu i Ante je okinuo svoju prvu fotografiju.

„I tako je počelo”, kaže Ante. Nije on obrazovan fotograf, ali ima to nešto u oku. Neko intuitivno razumijevanje perspektive i svijetla. Sada, kada mu je pametni telefon ipak bio upaljen, Ante bi tu i tamo otvorio aplikaciju s kamerom kako mu je pokazao mali Pere. Istraživao je zoom i kolore, isprobavao filtere i maske, nije trebalo brzo da počne sam obrađivati svoje fotografije.

Gleda YouTube i prati rezultate Hajduka

„A tako je to. Kad čovika nešto zanima, onda se lako uči”, kaže Ante. Fotografirao je u to vrijeme sve. Jutra i zvijezde, svoje kolege ribare i njihov ulov. Sva ta ljepota zbog koje je Ante volio svoj život na moru odjednom mu je mogla ostati spremljena u telefonu. Uvečer prije spavanja otvorio bi galeriju pregledavao fotografije koje bi snimio toga dana. „I sve ostalo, dogodilo se slučajno”.

Ante je na subotnjoj kavi s prijateljima otvorio svoj telefon da pogleda koliko je sati. Do tada se već bio naviknuo na njega. Osim kamere, koristio ga je za dopisivanje, pratio je rezultate Hajduka i tražio recepte na YouTubeu. Među Antinim prijateljima u tom se trenutku slučajno našao i Šime, vlasnik lokalne galerijice koja turistima prodaje umjetnine lokalnih umjetnika.

„I pita me Šime odakle mi ta pozadina. Ja kažen: pa ja san je snimija. On kaže nisi. Ja kažen jesan, evo pogledaj. I pokažen mu svoje fotografije.” Šime je odmah prepoznao Antin talent. Dogovorili su se da izrade par fotografija pa da ih Šime pokuša prodati u svojoj galeriji. „Ja san mislija da se šali. Ali nije”, kaže Ante.

Ostatak priče vjerojatno znate. Antine su fotografije isprva kupovali turisti. Zatim su počeli stizati upiti kupaca iz različitih zemalja, ljudi su kod prijatelja koji su putovali u Hrvatsku vidjeli Antine fotografije. Zatim su se počele javljati i ozbiljne galerije. Ante je postao međunarodna umjetnička senzacija. Ali svoju prvu službenu izložbu ipak je odlučio održati u Šiminoj galeriji, na svome otoku, u svojoj Komiži.

„Ne bi ja bija nikakav umjetnik da oko mene nije bilo ovoliko lipote. Samo je trebalo nešto čime ću je uvatit'”, zaključuje Ante.