U prve tjedne mirovine Dubravka Šoda (62) iz Našica ušla je s velikim planovima. Komad dvorišta željela je preurediti u mediteranski vrt. Sobu koju je davno napustio njezin mlađi sin, trebalo je preurediti u prostor za vježbanje za Dubravku i supruga. A vrijeme je trebalo uložiti i u niz hobija kojima se Dubravka radovala baviti jednom kada se konačno oslobodi radnih obveza. Nastavnicima se često zavidi na dugim slobodnim ljetima. Samo, za Dubravku bi uvijek ispala nekako prekratka. Jedno bi ljeto krenula slikati, dok bi malo uhvatila ruku, praznici bi završili. Drugo bi ljeto krenula pisati roman, ali nova školska godina prekinula bi ga na trećem poglavlju.

Jednom kada se napokon odlučila oprostiti od svoje višedecenijske karijere kao profesorica matematike u lokalnoj gimnaziji, Dubravka Šoda imala je hrpu planova za svoje umirovljeničke dane. Ali planovi su planovi, a stvarnost je stvarnost.

Poruka koja je promijenila sve

“Treći tjedan nakon što sam otišla u penziju, počela sam se buditi oko pola 11 sati ujutru. Možda to vama ne zvuči tako strašno, ali za mene je to bilo zbilja neobično. Pa ja sam trideset godina u školu dolazila već u 7 sati. A sada odjednom praznina. Neobičan je to osjećaj”, priča Dubravka.

Nitko vas na to ne može pripremiti, kaže. Čitavog života imate ulogu. Poziv. Identitet. Možda to ne radite svjesno, ali mnogi od nas u poslu nađu svrhu. Dubravki se to nije činilo tako kada je odlazila. Osjećala je svoje godine. Bilo joj je teško stajati pred pločom po nekoliko sati. Bilo joj je teško nositi torbu punu riješenih ispita. Djecu je i dalje voljela, ali i ona kao da su se promijenila. Koristila su te svoje mobitele, vodila su živote s kojima se Dubravka teško uspijevala poistovjetiti. Kao da su pričali različitim jezicima. Radovala se što će se malo odmoriti. Ali kada je sve to nestalo, kada se našla pred oceanom slobodnog vremena kojim se tako radovala zaploviti, Dubravka se našla na - kauču.

Budila bi se kasno, preko volje doručkovala. Onda bi se zavalila na kauč i gledala TLC, jedva bi se natjerala da ustane i skuha jednostavan ručak za sebe i supruga. Dani su se topili jedan u drugi i Dubravki se bojala da je napravila veliku pogrešku.

“Možda sam mogla tražiti da još radim koju godinu. Nisam ja još za mirovinu i ljenčarenje. Nedostajalo mi je sve. Nedostajala su mi djeca. Nedostajalo mi je vidjeti onaj trenutak ne njihovim licima, onaj moment kada se jasno vidi da su iz niza dotad nerazumljivih brojki i znakova izvukli značenje. Nedostajalo mi je podučavati”. Dubravka je u mirovinu otišla s početkom školske godine. Do kraja polugodišta, kada je su dani postali kraći, Dubravka više nije mogla skrivati tugu. A onda je došla poruka.

Što je to Zoom?

“Javile su mi se dvije bivše učenice. Tamara i Anja. One su bile u mojoj posljednjoj generaciji. Dobre cure. Otišle su studirati građevinu u Osijek. Javile su mi se kratko, kao da pitaju kako mi je u mirovini, da se pozdrave. Ali znala sam ja da tu ima još nešto”.

Dubravka je curama zahvalila na interesu, kratko su se dopisivale. A njen osjećaj da ovdje ima i drugih, skrivenih motiva, pokazao se kao ispravan. “Dobre su to cure, ali kao da bi se devetnaestogodišnjakinje zanimale za svoju staru profu bez razloga”, smije se Dubravka.

I imala je pravo. Kratkim dopisivanjem shvatila je - cure se spremaju na ispit iz matematike. A bez strpljenja njihove omiljene profesorice, gradivo je sporo ulazilo u glavu. Dubravka je rekla da bi ima rado održala instrukcije, kada se vrate kući za Božićne praznike.

“I tada su mi rekle, možemo na Zoom”. Čula je Dubravka za Zoom, naravno. Bila je svjesna postojanja video chatova, samo - nikada se njima nije koristila.

Kao uživo - samo preko ekrana

“Cure su rekle, pa ako mi se da - možemo na video poziv, pa nam malo samo objasnite. Ja sam im rekla da ja to ne znam, a one su rekle da ništa ne brinem, da će mi poslati link u poruci.” Toga poslijepodneva, Dubravka je održala blok sat po prvi puta od kako je u mirovini. Djevojke su ponudile da joj plate, na što je Dubravka samo odmahnula rukom. Neće uzimati novac od bivših učenika. Ionako - bilo je lijepo vidjeti ih. Bilo je lijepo ponovno vidjeti taj izraz na licima, tu radost novog znanja koja zatitra na čelu učenika kada prokuži gradivo. Dobar je taj Zoom, pomislila je Dubravka.

Sljedećeg tjedna dobila je novu poruku. Anja i Tamara javljale su joj da su prošle ispit. Anja je dobila četvorku, Tamaru je zeznuo treći zadatak pa je ostala na ocijeni dobar. Dubravka im je čestitala i zatvorila mobitel, misleći da je tu kraj. Ali nije bio, mobitel je ponovno zavibrirao. Cure su prošle ispit, ali nekoliko njihovih kolega nije. Čuli su za Dubravkine instrukcije i zamolili Anju i Tamaru da pitaju bi li i oni mogli dobiti termin. “I ja sam rekla može. Što ću. Pristala sam čak i da plate, inzistirali su. Ali sam stavila puno manju cijenu nego što su se instrukcije inače naplaćivale. Pa ne radim ja to da zaradim.”.

Profesorica influencerica

I tako je krenulo. Glas o Dubravkinim Zoom instrukcijama krenuo je prvo na građevinskom fakultetu, a onda su se javili klinci s arhitekture, pa sa kemije i agronomije. Sa skoro svakog fakulteta na kojem se koristi matematika. Iznenadila se kada su počeli stizati upiti studenata iz Zagreba i Splita. Odakle njima Dubravkin kontakt? Pitala ih je znaju li Anju i Tamaru i dobila samo začuđene pogleda.

“Valjda se proširilo po ovim, društvenim mrežama”, kaže Dubravka. Dubravka je brzo naučila koristiti se ne samo Zoomom, nego i Google kalendarom. “Bilo je jednostavno toliko upita, morala sam se organizirati. Google kalendar je super koristan, samo klikneš i uneseš sastanak. Kada se bliži vrijeme za call, dobiješ poruku na mobitel koja te podsjeti. To je ova - push notifikacija”.

Priznaje, s organizacijom su joj pomogle Tamara i Anja. Isprva termine je isprva upisivala u bilježnicu, u svoj stari raspored sati. Ali s kalendarom i Zoomom sve je jednostavnije, cure su joj pokazale kako se koristi. Dubravka priznaje kako se usput malo navukla na digitalne tehnologije. Otvorila je Facebook stranicu na kojoj objavljuje screen recording s lekcijama, prati je skoro 600 studenata.

“Ja sam vam sada onaj, influencer”, smije se Dubravka. Ali kako kaže, ne radi ona sve ovo zbog novca niti popularnosti. Svote koje uzme zapravo su simbolične. Lijepo je i dalje biti potreban. “Možda bih sada teško mogla fizički izdržati rad u školi. Ali evo. Samo mi dajte mobitel i laptop i ja opet mogu dijeliti znanje. Znanje ne odlazi u mirovinu”, zaključuje.