Šokantna ispovijest dolazi nam iz Osijeka, gdje je obitelj Mikulić prijavila neočekivano ponašanje majstora pri obavljanju kućnih radova. Dobro je poznato da i najmanji radovi u stanu izazivaju ogroman stres i niz neočekivanih neprilika. Prema nekim istraživanjima, radovi u kući među najstresnijim su iskustvima u životu, malo nakon ljubavnih brodoloma ili selidbe. No iskustvo koje nam opisuju Mikulići u potpunosti iskače iz stereotipa.

„Znate kako je s majstorima, opisuje Mirjana Mikulić”, po struci profesorica matematike i fizike u srednjoj školi. „Kažu da će doći pa ne dođu, uvijek im nešto fali, odu na gablec pa ih nema, uvijek nađu neku komplikaciju koja će vas dodatno koštati. A o neredu da ne pričam. Ali ovo… Pa ja vama to ne mogu opisati”.

Prošloga mjeseca, Mikulići su ugradili optički internet Hrvatskog Telekoma, a osim brzog i pouzdanog interneta, koji su, kažu nam, očekivali, ugodno su iznenađeni stručnošću i uljudnošću njihovih instalatera.

Kad internet šteka, svi kukaju

Sve je počelo, objašnjavaju nam Mikulići, prije otprilike mjesec dana. Obitelj koja stanuje u osječkom kvartu Retfala tada se na prijedlog Davorovog kolege odlučila upustiti u ugradnju optike.

„Do tada smo imali onaj, kako se kaže - bakreni - je li tako, Mirjana?”, traži Davor potvrdu svoje supruge koja kima glavom.

„I dobar nam je bio. Internet k'o internet. Samo eto. Mali se žalio da u njegovoj sobi veza ne lovi, da ne može igrat' ona svoja čuda online, da ga izbacuje. Žena kuka isto, prekine joj seriju u kupaonici dok se šminka. I kažu mi kolege - ma ugradi optiku, ne budi lud. To ti je super, kao ide brzo, svugdje lovi”, priča Davor.

Samo, pojašnjavaju nam Mikulići, bilo je među članovima obitelji i određenih rezervi.

Gledao utakmice na Max

„Kad sam čula što Davor priča, mislila sam - ma ne pada mi na pamet. Tek sam dovršila uređenje stana. Pola godine smo bili u najlonima i prašini. A čula sam da za ugradnju te optike trebaju doći majstori i provlačiti neke žice. Mislila sam si, ma nema ni najmanje šanse da to opet prolazim. I to samo zbog interneta. Pa da. Internet k'o internet. Pa koliko bolji internet može biti? Ne dolazi u obzir”, kaže nam Mirjana.

Ta optika, to je ionako bila Davorova fiks-ideja. Kako nam Mirjana pojašnjava, Davor „samo želi gledati nogomet”. Njegove kolege svakog su se vikenda okupljali kod jednog od njih da gledaju utakmice Osijeka na MAXtv-u. Nakon svakog od tih druženja, Davor bi se vraćao neprekidno pričajući o tome kako i Mikulići moraju instalirati optiku, kako je glupo da je on jedini u društvu nema, kako i on želi da se kolege okupe nekad kod njega. „Kao da s tinejdžerom pričate, eto, tako vam je to bilo”, kaže nam Mirjana.

Optički internet brz je i snažan

Kako je Davor inzistirao, optički internet se isplatilo uvesti jer je mnogo brži od svih drugih opcija. Ne samo da je veza stabilnija i da nikada ne puca, nego je i snažnija. To znači da se svi videopozivi odvijaju bez smetnji i s boljom rezolucijom, filmovi, igre i aplikacije se brže skidaju, streamanje se odvija s najboljom kvalitetom slike i zvuka, a signal je jednako jak u svakom kutu doma. „I što ćete. Popustila.”

Davor je ipak uspio nagovoriti Mirjanu. Noć prije no što su tehničari trebali doći, cijeli je hodnik i dnevni boravak zaštitila najlonom, kojim je prekrila televizor i police. Da se ne zapraši, kako je pojašnjavala. Napravila je kolače, hladnjak je napunila pivom i sokovima. Sinu tinejdžeru, koji je tehničare trebao dočekati, ostavila je novac da im naruči hranu. Mirjani ovo nije bilo prvi put da ugošćuje tehničare – znala je kako to ide i što može očekivati.

Tog dana na poslu teško se mogla koncentrirati na radne zadatke. Što će zateći kada se vrati? Pretpostavljala je da će ponovno cijelo poslijepodne, a možda i veći dio večeri, provesti u usisavanju i čišćenju stvari. Davorov će posao biti da pokupi vreće šute koja eventualno nastane i odnese je do primjerenog odlagališta.

„A kad sam stigla kući, ništa”, govori nam Mirjana još uvijek pod dojmom.

Kuća čista kao suza, a internet čista desetka

Njihov sin Dejan bio je sam doma, kao i obično, čvrsto fiksiran na igru koju je igrao na PlayStationu, jedva je primijetio da je itko ušao u stan. A stan nije izgledao kao da su se u njemu odvijali ikakvi radovi. Mirjana je otišla do frižidera, sve što je pripremila za majstore bilo je tamo. Vratila se u dnevni boravak i pitala sina jesu li majstori uopće bili. „Jesu, jesu”, odgovorio je odvrativši nakratko pažnju s televizora. To je bilo čudno. Nikakvih tragova radova nije bilo. Mirjana je detaljno prošla po kući, tražeći ogrebotine u parketu, prašinu od bušenja, ali nigdje nije bilo ničega. Jedino što je pronašla bio je novac koji je Dejanu ostavila da majstorima naruči hranu. Isprva se naljutila na sina, pretpostavljajući da je zaboravio ponuditi majstore okrjepom, što je u Slavoniji velika sramota.

„Ali on se kune da je. Da ih je ponudio hranom i pićem. Nekoliko puta, ali da su svaki put ljubazno odbili. Nisu ni rakijicu htjeli popiti! Kažu da ne smiju! Bili su gotovi za manje od sat vremena, a ne samo da nisu napravili nered nego su čitavo vrijeme kao kirurzi nosili najlonske navlake za cipele, da slučajno nešto ne zaprljaju! Neviđeno”, još uvijek u šoku govori nam Mirjana.

„Eto, samo što nisu i suđe oprali!”, zaključuje.